Imala sam jednu prijateljicu koja je unajmila tako lijep stan u centru grada s predivnom terasom s pogledom. Taj je stan bio na najvišem katu, možda 5., više nisam sigurna. Stan i nije bio tako jako velik, možda nekih 60-tak kvadrata i jednu sobu, ali terasa je bila filmska. Obožavala sam na njezinoj terasi doći na Lavazza kavu. Znači, ovo mi je teško za opisati jer ako čovjek to nije vidio ne bi vjerovao. Iako je stan bio u Zagrebu, meni je izgledao kao da je u Parizu.
Ta je terasa imala tako krasan pogled isprepleten onim trokutastim krovovima i starim već oksidiranim kupolama prastarih secesijskih zgrada da je jednostavno nalikovao na Pariz. Tu smo nas dvije rešetale razne teme, no uvijek uz Lavazza kavu. Ta kava Lavazza ima čudesnu moć. Već kad bih ju pomirisala odvela bi me u neke daleke krajeve s stablima datulja, nekakvim zelenilom poput džungle, a ljudi su uvijek nosili turbane. Ponekad bijelim, ponekad crvenim.
I onda bi moja prijateljica i ja maštale o raznim krajevima, neostvarenim ljubavima i modom već zaboravljenih vremena. Tamo negdje iz 30-tih godina.
Zamišljale bi svečane haljine do u detalje. Igrale bi se s bojama i uzorkom, kao da krojimo nešto po mjeri. Moja je prijateljica bila dizajnerica i s njom je to išlo tako glatko, onako usput, a opet ozbiljno izmjereno i detaljno isplanirano kao da nakon toga idemo u nabavku materijala i kreće krojenje. Mislim da nam e Lavazza kava bila nekakav ključ za ovakve maštarije. Sigurna sam.
I jednom trenutku moja je prijateljica promijenila kavu, prešla na ove instant varijante i nekako su se naše maštarije raspršile kao magla pred suncem. Nestala je Lavazza i nestao je i taj čarobni svijet. Nismo mogle niti umjele stvarati onakve svjetove kao prije. U međuvremenu si je i našla novog momka koji ju je jednostavno okupirao i prestale smo se družiti, prava šteta
…